Unatoč vremenskim (ne)prilikama koje su u subotnje poslijepodne 11. veljače oteĹžavale promet, gorljivi ljubitelji opere u velikom su broju nahrupili pred svoja obliĹžnja filmska platna koja su glazbenu dramu »Sumrak bogova« prenosila s njujorške operne matineje posljednjeg nastavka Wagnerove operne tetralogije »Prsten Nibelunga«.

 

Velika je dvorana »Lisinski« s troipologodišnjom ponudom ciklusa »Metropolitan u Lisinskom« bila gotovo sasvim ispunjena, a događaj je bio dostupan i u kinodvoranama Cineplexx u Zagrebu, Puli, Osijeku, Splitu i Dubrovniku, koji od ove sezone prenosi Metove produkcije. Probijanje kroz snjeĹžne nanose i mećave se isplatilo: prisustvovali smo vrhunskom šesterosatnom spektaklu koji se nije smio propustiti.

 

Met je novu produkciju »Prstena« dao u ruke kanadskom kazališnom i filmskom redatelju Robertu Lepageu i u stvaranje spektakularne digitalizirane scenografije utrošio čak 15 tisuća američkih dolara. Već smo u prethodna tri nastavka (»Rajnino zlato«, »Valkira« i »Siegfried«) vidjeli golemi scenografski aparat s 24 pomične poluge sveukupne teĹžine od 45 tona. Rotirajući se oko svoje osi, osiguravaju spretnu izmjenu scena i uvjerljiv vizualni odraz Wagnerove protočne glazbene dramatike.

 

Kako je i sam Lepage napomenuo u stanci između činova, razgovarajući s voditeljicom prijenosa, proslavljenom američkom sopranisticom Patriciom Racette, scenografija je kao priča za sebe svojevrstan peti dio »Prstena« ili svakako jedan od ključnih pokretača i komentatora radnje.

 

U ovom je posljednjem nastavku tetralogije posebno razvijen materijal figurativnih video projekcija koje metalnu konstrukciju u trenu pretvaraju iz kamene hridi Brünnhildine nastambe u bistre brzace Rajne, a zlaćanu palaču Gibichunga u plamene jezike sveopće vatre koju u završnim akordima gasi preplavljena rijeka.

 

Povijesni karakter senzacionalne produkcije svakako je i u idealnim pjevačima odabranima za pojedine likove, koji su u detaljiziranoj klasičnoj Lepageovoj reĹžiji dosegnuli razinu vrhunskih filmskih psiholoških drama.

 

Nekoć su njemački pjevači dominirali vagnerijanskim repertoarom, a u ovoj je blistavoj podjeli pjevača njemačke boje branilo samo dvoje interpreta, od kojih je sasvim oduševio nezamjenjivi tumač mračnog zlikovca Hagena, crni bas metalne boje glasa Hans-Peter König, dok je inače vodeća svjetska vagnerijanka Waltraud Meier kao valkira Waltrauta ovdje u društvu osobito svjeĹžih glasova otkrila da više nije na vrhuncu svoje glasovne moći. Njezin je nastup ostao u sjeni američko-engleskih umjetnika koji su zablistali u glavnim ulogama.

 

Trenutačno prva američka operna zvijezda, dramska sopranistica Deborah Voigt, u ulozi Brünnhilde, zaobljenim je zapjevom u svim registrima i blistavim pogledom osvijetlila dominantno tamne boje ozračja predstave, a njezin je muški pandan bila vikinška senzacija mladog Teksašanina Jaya Huntera Morrisa, koji je snaĹžnim tenorom i uĹživljenom glumom vjerno ocrtao lik bezazlenog junaka Siegfrieda.

 

Iz prethodnih nastavaka tetralogije poznajemo i afroameričkog basa baritona Erica Owensa, koji je sada kao ostarjeli Alberich utjelovio prokletstvo »Prstena«, dok je u šarolikoj skupini reskih dubokih glasova posebnom basovskom toplinom i muzikalnošÄ‡u oduševio škotski bas bariton Iain Paterson kao Gunther, s čijeg se lica jasno odrazio šok prigodom spoznaje krivnje kao sudionika u Hagenovoj spletki.

 

U svakoj od šest interpretkinja triju Norni (boginja sudbine) i triju Rajninih kćeri moguće je čuti buduće Brünnhilde, a cijelu je germansko-anglosaksonsku pjevačku skupinu uz moćan orkestar predvodio Talijan školovan kod našeg Milana Horvata u Grazu Fabio Luisi, od ove sezone novi šef dirigent Metropolitana.

 

Met sada novom produkcijom »Prstena« spremno dočekuje 2013. kao Wagnerovu godinu, kada se slavi 200. obljetnica skladateljeva rođenja i najavljuje skorašnje izvedbe cijele tetralogije u nekoliko dana za redom.

 

Jana Haluza, Vjesnik