a
Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog - Neprocjenjiv doživljaj - Zagreb
Lisinski subotom 2011.
OVACIJE ZA<BR>MONIKU LESKOVAR<BR>I<BR>ITAMARA GOLANA

OVACIJE ZA
MONIKU LESKOVAR
I
ITAMARA GOLANA

 

SNAŽAN DIJALOG VIOLONČELISTICE I LIRSKOG PIJANISTA
 
Uvijek iznova oduševljava vidjeti umjetnike čiji je nastup iskren, jednostavan, nenametljiv te stavlja u prvi plan duboko proživljenu glazbu.
Monika Leskovar i Itamar Golan na koncertu u ciklusu „Svijet glazbe“ predstavili su četiri djela za violončelo i glasovir; dok je prvi dio koncerta bio posvećen Nijemcima, sa Schumannovim „Fantasiestucke“ op.73 i Beethovenovom Sonatom u A-duru, op.69, drugi je dio nosio posvetu slavenskim skladateljima, s izvedbama Papandopulove Raspodije concertante i Šostakovičeve Sonate u d-molu, op.40.
Iako su svim skladbama Leskovar i Golan zajedno disali, stvarali, gradili fraze i misli, najupečatljivija izvedba bila je ona Beethovenove Sonate koja je bila izbrušeni dragulj, s trećim stavkom kao vrhuncem. Violončelistica i pijanist ostvarili su snažan dijalog, zajedno se u trenutku transformirajući iz vatrenog i furioznog u lirično, nježno i povučeno. Posebice je oduševio Golan, čija je izvedba tijekom cijelog koncerta bila iznimno dobra, s vrlo lijepim, kristalnim tonom i zaokruženom interpretacijom.
Jednako uspješnom pokazala se i izvedba Papandopulovog djela, čijim su raznolikim ugođajima ispunjene stranice Leskovar i Golan predstavili s velikim angažmanom i uvjerljivošću.
Šostakovičeva je Sonata u početku zvučala pomalo robusno, a među umjetnike se na trenutak uvukla razjedinjenost, najizraženija u užurbanim kovitlacima prvog stavka. Nastup završnog sporog odsjeka prvog stavka promijenio je ovakav dojam: umjetnici su izrazili samu srž skladateljeve glazbe.
Jutarnji list, Marija Saraga
 
 
BRAVO ZA MONIKU LESKOVAR I ITAMARA GOLANA
 
Boravak u domovini naše ugledne i u svijetu afirmirane glazbenice iskoristila je Koncertna direkcija Zagreb kako bi večer uoči početka natjecanja, 23. siječnja, priredila u svojem ciklusu Svijet glazbe u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog njezin nastup
U Zagrebu se od 24. siječnja do 5. veljače održava jubilarno peto po redu Međunarodno violončelističko natjecanje Antonio Janigro u čijem će ocjenjivačkom sudu sudjelovati kao jedini ženski član hrvatska violončelistica Monika Leskovar.
Boravak u domovini naše ugledne i u svijetu afirmirane glazbenice iskoristila je Koncertna direkcija Zagreb kako bi večer uoči početka natjecanja, 23. siječnja, priredila u svojem ciklusu Svijet glazbe u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog njezin nastup.
Time je nastavljen običaj održavanja solističkog koncerta jednog od članova žirija večer prije početka natjecanja. Monika Leskovar nastupila je zajedno s jednim od danas međunarodno najpriznatijih pijanista na području komorne glazbe, Itamarom Golanom, kojega hrvatska glazbena javnost već dobro poznaje zahvaljujući njegovim nastupima na Festivalu Juliana Rachlina.
Monika Leskovar bila je na prvom Međunarodnom violončelističkom natjecanju Antonio Janigro 1996. godine, tada stara tek petnaest godina, dobitnica druge nagrade, a ta u Zagrebu i u Berlinu školovana umjetnica ostvarila je u međuvremenu zavidnu karijeru. Stoga i ne začuđuje zanimanje velikog broja slušatelja koji su se odazvali na njezin nastup u »Lisinskom«.
Već od prve skladbe na programu, trostavačnih Fantasiestücke, op. 73 Roberta Schumanna, bilo je moguće uvjeriti se da slušamo iznimno muzikalne i tehnički superiorne glazbenike. U tri Schumannova stavka u gradaciji uzbuđenja, od nježna i izražajna prvoga, živa i laka drugoga do brza i vatrena trećega stavka, pokazali su Monika Leskovar i Itamar Golan sjajnu uigranost u suglasju dinamičkih uzleta i virtuoznosti, koja je potpuno u službi glazbene ekspresije romantičnog idioma.
Sonata za violončelo i glasovir u A-duru, op. 69 Ludwiga van Beethovena mogla je s takvim glazbeničkim pretpostavkama dobiti samo stilski vjerodostojno i umjetnički nadahnuto ozvučenje, što se je i potvrdilo u sjajno uigranome duu.
Lakoća violončelističke interpretacije kojom Monika Leskovar izvodi svoju dionicu dokazuje odlično svladano umijeće, a Itamar Golan je kao klavirski suradnik privlačio pozornost nadasve kontroliranim sviranjem, te je poetska izvornost Beethovenove glazbe dobivala istinski uvjerljivo ozvučenje.
Svakako treba pohvaliti uključivanje u program Rapsodie concertante Borisa Papandopula. Naime, u tako pomno uigranoj izvedbi dobiva glazba hrvatskog velikana 20. stoljeća svoju punu afirmaciju i ulazi u međunarodni repertoar s pozicija ravnopravnosti skladateljsko-tehničkoga ustrojstva.
Doista, u izvedbi Monike Leskovar i Itamara Golana doživjeli smo Papandopulovu orijentalno asocijativnu izražajnost prvoga stavka Introduzione, liričnost drugoga stavka Ariosa i bravuroznost folklornog podrijetla u trećem stavku naslovljenom s Danza - na način vrsno osmišljenog muziciranja s isticanjem svih elemenata glazbe čija je osnova u iskonskoj muzikalnosti njezina autora.
Nakon Papandopula na programu je kao završnica večeri bila Sonata za violončelo i glasovir u d-molu, op. 40 Dmitrija Šostakoviča, nastavak u »slavenskome duhu«, sada s polazišta prevladavajuće dramatike ruskoga majstora.
U Šostakovičevu je iskazu životnoga iskustva pretopljena u glazbu snažne izražajnosti bilo moguće utonuti s punim povjerenjem u poimanje kakvo o toj glazbi imaju upravo Monika Leskovar i Itamar Golan.
To je opsežno, u svakom pogledu zahtjevno djelo, zahtjevno jednako za izvođače kao i za slušatelje, dobilo potrebnu tragičnost, ali i liričnost iskaza, a tehničke su se bravure violončela i glasovira stapale u jedinstvo iskaza u kojemu se komorno muziciranje potvrđuje na najvišoj razini zajedničkog razumijevanja dvoje glazbenika.
Superiornost sviranja kojim se Monika Leskovar predstavlja kao trenutno najbolja hrvatska violončelistica upravo i traži pijanističkog suradnika razine Itamara Golana, pa je ovaj čelističko-pijanistički duo zablistao u svoj punoći usklađene zvukovnosti, istančanih dinamičkih odnosa i nadasve dojmljiva fraziranja.
Burni su pljesak i povici »bravo« pratili svako djelo na programu. Dodatak, Vokaliza Sergeja Rahmanjinova, u kristalnoj je jasnoći čelističkoga zvuka i uzorno »ispjevanoj« liniji dionice, uz glasovirsku uživljenost u glazbu, zaključio koncert, koji je nedvojbeno postavio visoke standarde violončelističkoga umijeća, kojima će se 76 kandidata u okviru Petoga međunarodnog violončelističkog natjecanja Antonio Janigro u idućim danima u Zagrebu zacijelo nastojati približiti.
Vjesnik, Zdenka Weber


Objavljeno: Četvrtak, 26.1.2012. u 10:02