a
Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog - Neprocjenjiv doživljaj - Zagreb
Lisinski subotom 2011.
JOŠ JEDNO USPJEŠNO<BR>GOSTOVANJE METROPOLITANA<BR>U LISINSKOM

JOŠ JEDNO USPJEŠNO
GOSTOVANJE METROPOLITANA
U LISINSKOM

 

„Rodelinda“ G. F. Handela
 
Izravnim prijenosom Handelove opere „Rodelinda“ nastavljena je suradnja „Metropolitana“ i „Lisinskog“. Donosimo sjajan prikaz opere iz pera novinarke „Vjesnika“ Zdenke Weber.
 
Jednu od Händelovih velebnih »ozbiljih opera«, njegovu »Rodelindu«, upoznala je zagrebačka publika u izravnom prijenosu iz Metropolitana 14. siječnja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
Sadržaj »Rodelinde«, kako ga je u libretu skladatelju ponudio Nicola Francesco Haym, donosi radnju koja se događa u jednom danu, a osniva se na likovima iz talijanske povijesti iz 7. stoljeća. Riječ je o povijesti lombardskog kraljevstva i borbama za krunu, ali je Haymova libretistička »pjesnička sloboda« vrlo umješno posložila likove, kako bi u središte postavila Rodelindu, suprugu s prijestolja svrgnutoga kralja Bertarida, njezinu vjernost suprugu i brizi za njihova sina Flavija, njezino odbijanje ponude za brak koju joj upućuje uzurpator Grimoaldo, te lik kraljeve sestre Eduige, koja je bila predodređena za Grimoaldovu suprugu, ali ga je zbog žalosti na dvoru odbila.
A žalost je prouzročio nestanak Bertarida, za kojega svi misle da je pokojan, pa mu je na groblju već i postavljena nadgrobna ploča. Da je Bertarido živ zna samo njegov vjerni podanik Unulfo, koji je ujedno veza s ožalošćenom kraljicom. Grimoaldo se, dakle, želi domoći lombardske krune, ali tu je još i lik Garibalda, koji od Eduige traži da se uda za njega, uvjeren da će tako on doći na prijestolje. Kroz tri dugačka čina prate se odnosi među navedenim likovima radnje, da bi na kraju, nakon Bertaridova zatočeništva u zatvoru u koji ga je bacio Grimoaldo nakon što je otkrio da mu je suparnik živ, sve završilo sretno. Naime, pravi se kralj bijegom iz zatvora uspio spasiti, on je u presudnoj situaciji kada je Garibaldo želio ubiti Grimoalda, kako bi uklonio suparnika, spasio Grimoalda smrtno ranivši Garibalda, a svi nazočni mogu slaviti ponovni susret supružnika Bertarida i Rodelinde, te pokajničko vraćanje Grimoalda zaručnici Eguidi, koja ga dakako još uvijek voli.
Händelova »Rodelinde« bila je 2004. godine prva barokna opera seria koju je Metropolitan postavio na pozornicu, a u 2011. je predstava kao nova produkcija obnovljena, ali sada s nekoliko novih pjevačkih zvijezda. Naslovnu ulogu lombardske kraljice još od premijere 2. prosinca 2004. pjeva već nam dobro poznata sopranistica Renée Fleming. Ona je bila i glavni poticaj za metropolitansko postavljenje »Rodelinde« na pozornicu. Doista, ta operna umjetnica u potpunosti pjevački i glumački može udovoljiti zahtjevnostima koje lik postavlja.
Naime, barokna opera händelovskoga tipa na prvome je mjestu parada pjevačkoga umijeća i svaki od likova dobiva svoju priliku za iskazavnje virtuoznosti glasa u »glasolomnim« koloraturama i ukrasima za čije je ostvarivanje potrebna visoko razvijena tehnika pjevanja. Radnja se »kreće naprijed« u recitativima u kojima pjevači iznose za sadržaj bitne informacije, a tada dolaze velike arije i svakom je liku dano da se u cijelosti pjevački potvrdi. U tom je potvrđivanju Renée Fleming bila naprosto sjajna, njezin je glas velikoga raspona izuzetno pokretan, visine su kristalno čiste i bravurozne kolorature izvedene savršeno. Ona je svoje arije, a sve su arije svih protagonista tipični da capo proizvodi s višestrukim ponavljanjem istoga teksta i glazbe, ispjevala izražajno i ganutljivo.
Prema ustaljenoj baroknoj praksi likove vladara pjevali su kastrati, pa je tako njemačkom kontratenoru Andreasu Schollu povjereno predstavljanje kralja Bertarida, a i njegov pouzdanik Unulfo je kontratenor Iestyn Davies. I u njihovu smo pjevanju mogli uživati u vrhunskim dometima kontratenorskoga faha, iako je glas Andreasa Scholla već ponešto »istrošen«. Međutim, vrsnom tehnikom on uspijeva prikriti nedostatke zvučnijega pjevanja. Mladi engleski kontratenor Iestyn Davies nov je u sastavu solista i prema iskazanome zacijelo ga očekuje uspješna karijera pjevača čije su predispozicije kontratenorske tehnike kao zamjene za nekadašnje kastrate očito znatne.
Dvije daljnje zvijezde su kanadski tenor Joseph Kaiser, nov u postavi s likom Grimoalda i američka mezzosopranistica Stephanie Blythe kao Eduige. I dok je Stephanie Blythe iskustveno nadmoćna pjevačica, Josepha Kaisera ćemo svakako zapamtiti, jer je njegovo ostvarivanje lika na početku zloćudnog, a na kraju pokajničkog Grimoalda iskazano nadasve svježim glasom velike pokretljivosti i izuzetno ugodne boje, a gluma krajnje životna i uvjerljiva. Najnegativniji lik, Garibaldo, koji jedini i smrtno strada, što svakako odgovara moralističkome uvjerenju razdoblja, povjeren je kineskom bas-baritonu Shenyangu koji ga ostvaruje glasovno moćno i glumački nesimpatično, kako i treba.
Engleski dirigent Harry Bicket, poznat kao stručnjak za barokno izvođenje, ravna u svim detaljima pouzdanim orkestrom Metropolitana i ono što se čuje iz orkestralne jame stilski je primjerno muziciranje. Režija Stephena Wadswortha pomaže ovom baroknom majstorskom ostvarenju da postane »svevremensko« i njegovim se redateljskim pothvatima opera uzdiže na visoku razinu zanimljivosti i gledatelju otkriva odnose likova na osuvremenjeni način (posebno s »filmskim« poljupcima zaljubljenih).
Vizualna rješenja scenografa Thomasa Lyncha i kostimi Martina Pakledinaza prebacuju radnju opere u vrijeme njezina nastanka. Velike mogućnosti metropolitanske pozornice omogućuju i događanje radnje na dvije razine, jer se spuštanjem dobiva još jedna pozornica, što je svakako bilo odlično rješenje za prikazivanje mračnoga zatvora u doljnjoj razini. Sve u svemu, iz New Yorka smo dobili još jedno vrhunsko operno događanje, dramaturški pomno razrađenu baroknu operu u kojoj su vrhunski pjevači svakako na prvome mjestu, ali je i ono što gledamo istinski zanimljiv i glazbeno-scenski povijesno poučan primjer kako danas postaviti baroknu operu.
 


Objavljeno: Ponedjeljak, 16.1.2012. u 14:52